Reportaža s Adria Bike Maratona 2014.

FacebookTwitterGoogle+Share
OutdoorSport tim se priprema za utrku

OutdoorSport tim se priprema za utrku

Bilo nam je zadovoljstvo sudjelovati na drugom Adria Bike Maratonu na Plitvičkim jezerima…

Na najavu prvog Adria Bike Maratona sam naletio još prošle godine, ali spletom okolnosti nisam se uspio prijaviti i sudjelovati. Srećom, ove godine sam na vrijeme uočio što se sprema, javio se ljudima koji organiziraju AMB i sve smo brzo i lako dogovorili – ekipa OutdoorSporta će sudjelovati na maratonu izvan službene konkurencije i napraviti kratki video i reportažu s događanja.

Prvo moram pohvaliti organizatore – ovogodišnji Adria Bike Maraton je bio gotovo besprijekorno organiziran, premda je sudjelovalo više od 600 biciklista, nije bilo pretjeranih gužvi, a od svih biciklista koje smo sreli čuli smo u pravilu pozitivne reakcije. I to podjednako prije stara utrke, kao i nakon završetka…

Premda je Adria Bike Maraton u prvom redu amaterska utrka, sudjelovalo je i stotinjak vozača koji nikako nisu amateri – tu je bilo aktivnih natjecatelja, triatlonaca i drugih pravih sportaša koji su došli s namjerom ozbiljnog natjecanja i ostvarivanja što je moguće boljeg rezultata. Logično, svi su oni u pravilu bili osjetno brži od nas amatera. I među amaterima je bilo dosta natjecateljski raspoloženih vozača koji nisu mnogo zaostajali za sportašima i koji, poput našeg Kristijana, mogu pošteno potegnuti i na najzahtjevnijim dionicama. Ali ipak su većinu činili vozači koji su se u prvom redu došli dobro zabaviti, voziti u prirodi i testirati svoje mogućnosti, pa je ukupno gledano atmosfera na stazi bila vrlo prijateljska, svi su bili spremni stati i pomoći vozačima u nevolji – kojih, srećom, nije bilo mnogo.

Izbor rute

Tijekom vožnje je bilo moguće odabrati koju rutu želite odvoziti – Easy ruta je stvarno lagana (30 km) i namijenjena početnicima i svima koji u prvom redu žele laganu vožnju uz uživanje u prekrasnim pogledima i nije im važno kakav će rezultat postići. Po mom je mišljenju neočekivano malo natjecatelja odabralo ovu rutu. Vjerojatno je razlog tome relativno malo pripadnica ljepšeg spola koje su došle na Adria Bike Maraton, te vrlo malo teenagera (dobna granica za sudjelovanje je bila 19 godina) – a ova ruta je savršena upravo za djevojke (ne sportašice), mlade, starije veterane i sve malo teže bicikliste.

Classic ruta je za većinu rekreativaca bila optimalna (50 km) – prilično teška, ali uz par predaha svaki vikend-ratnik je može savladati bez većih problema. To je i ruta koju smo mi vozili, pa se većina teksta odnosi upravo na Classic rutu.

Epic ruta je bila najdulja (70 km) i najteža, i premda je većim dijelom bila ista kao i Classic ruta, pred kraj Epic rute natjecatelje je čekao pravi epski uspon na Plješivicu. Prije dvije godine sam odradio uspon na Plješivicu i odmah sam rekao ekipi da to nakon 40-tak km vožnje nije za nas, to je ipak ruta rezervirana za prave sportaše i najbolje rekreativce.

Idemooooo!

Početak utrke je bilo odlično organiziran, bez pretjerane gužve i problema s padovima. Prva grupa sportaša je, očekivano, startala malo agresivnije i brzo odjurila, a mi ostali smo tijekom desetak minuta prošli kroz start. To nije problem, jer je svaki natjecatelj dobio čip za mjerenje vremena, i vrijeme je svakome individualno izmjereno – onaj tko je kroz start prošao pet minuta kasnije, tih pet minuta mu je automatski oduzeto prilikom prolaska kroz cilj.

Prva dionica dugačka desetak kilometara nudila je izvrsnu priliku za zagrijavanje – glavnom cestom do Borja, a nakon skretanja lijevo počinje uspon asfaltiranom cestom. Sam uspon nije trebao biti problem niti potpunim amaterima i početnicima, jer nagib nigdje nije prelazio 8%. Jedini manji problem je bilo već prilično jako sunce, koje je od jutra počelo nesmiljeno pržiti. Na kraju uspona počinje lagani spust, koji nakon nepunog kilometra završava naglim skretanjem u šumu. Široki i dobro održavani šumski put nudi mogućnost brze vožnje uz tek povremeno kratko i oštro kočenje, ponajviše radi pripreme za pretjecanje sporijih vozača. Na petnaestom kilometru je bila postavljena prva kontrolna točka, na kojoj je natjecateljima mjereno prolazno vrijeme, a tu je bio i štand s pićem, vodom i voćem. U drugom valu vozača koji su došli do KT1 nije bilo gužve niti žurbe – odložili smo bicikle sa strane, malo popričali, osvježili se i napunili bidone, te nakon nekoliko minuta odmora krenuli dalje.

Nakon odmora staza nastavlja dalje kroz šumu, uz jedan malo teži, ali srećom kratki, uspon. Nakon toga opet slijedi brzi spust do Crne rijeke, te lagana i ugodna vožnja kroz šumu pokraj plitvičkih jezera – cesta je uska, ali asfaltirana, a koriste je samo čuvari parka. Premda je čitava dionica zapravo dugački uspon, ne predstavlja problem, jer je opet nagib vrlo umjeren, tek na ponekom kraćem dijelu treba pošteno pritisnuti pedale. Ugodan hlad i pristojna brzina penjanja čine ovu dionicu vrlo ugodnom za vožnju, pa se većim djelom, neopterećeni rezultatom i natjecanjem, šalimo i razgovaramo. Nakon desetak kilometara dolazimo do glavne ceste D1, koju prelazimo i nastavljamo šumskim putićem prema kontrolnoj točki broj 2, smještenoj na 30-tom kilometru, točno prije početka uspona na Plješivicu. Opet slijedi malo razgovora s kolegama vozačima, malo odmora i dopunjavanje zaliha vode i High5 napitka.

Bitka za Plješivicu

Sunce već nemilosrdno peče svom snagom, pa krećemo dalje – vozimo se poljskim putevima u podnožju Plješivice, a psihički se spremamo za najteži uspon na ovoj stazi. Dobro znam što nas čeka, pa ekipi ponavljam da štede snagu i ne brzaju. Ipak, teško se suzdržavati na 3-4 kilometra relativno ravne staze, pa idemo brže nego bi to bilo pametno. A to ćemo, nažalost, na Plješivici platiti…

Konačno stižemo i do Plješivice. Staza je ista kao i prije dvije godine: strma, u relativno lošem stanju radi mnogo vododerina, djelomično loše pokrpana, uz dosta velikog i oštrog kamenja koje viri sa svih strana. Načelno to nije problem, pristojan hardtail MTB to savladava bez problema, ali doprinosi dodatnom umoru na i ovako teškoj i strmoj stazi. I taj uspon traje više od osam kilometara…

Ne sramim se priznati da sam morao dva puta stati i predahnuti po minutu-dvije. I nije mi bio problem u plućima ili otkucajima srca, nego u nogama – prvi put u životu doživio sam grč u nozi, i to lijevoj preponi. Pretpostavljam da je problem loše sjedalo (da, već godinu dana planiram kupiti bolje), ali možda je problem i u kondiciji – ove se godine nismo posebno pripremali za Adria Bike Maraton, ali sljedeće godine sigurno hoćemo.

Velika vrućina i vlaga, te naizmjenično dijelovi staze u hladu i pod jarkim suncem samo doprinose iscrpljenosti. Konačno sam se domogao vrha – Kristijan i Amir su negdje ispred mene, a Mladen i Ivica su zapeli iza mene. Zovem ih telefonom i doznajem da je Mladen u problemima, nije pio dovoljno tekućine i proživljava posljedice dehidracije. Ivica, srećom, ima sa sobom sve što je potrebno za uspješnu rehidraciju, pa i njih dvoje nastavljaju dalje.

Nakon ubitačnog uspona slijedi kratki i vrlo ugodni spust. Taman kad sam se ponadao da je sad sve do kraja lagana, relaksirana vožnja, slijedi novo iznenađenje – tabla koja doslovno vrišti ‘Pazi, opasnost!’. Sjedam na kočnice i zaustavljam se u pravom trenutku: pred očima mi se ukazuje prava downhill provalija za koju pred kraj vožnje psihički nikako nisam spreman. Nakon par gutljaja vode i kratkog uvjeravanja samog sebe, odlučujem se krenuti dalje. Polako pronalazim put niz strmi kameniti puteljak, zaobilazeći najveće kamene gromade. Nekoliko puta čak imam osjećaj da sam uhvatio ‘flow’, ali onda opet oštro kočim – na dva mjesta me čekaju skokovi s većih kamenova, a na to sad nisam spreman, pa silazim s bicikla i spuštam se metar-dva dolje. Nakon toga nastavljam dalje, prilično razočaran što me na kraju svih uspona čeka težak spust umjesto opuštene jurnjave do podnožja. Zadnjih par kilometara lagane vožnje kroz ravnicu do Korenice prolazi u trenu, a nakon ulaska u cilj vidim Kristijana i Amira kako se odmaraju u parku. Vrijeme je za zasluženi odmor i okrjepu!

Dojam

Na kraju, što stvarno mislim o Adria Bike Maratonu? S jedne strane sam oduševljen i jedva čekam sljedeću godinu i novi ABM (za kojeg Hrvoje, organizator, tvrdi da će biti najveći u regiji i nada se brojci od 1.000 natjecatelja). S druge strane, nesretan sam jer se nismo bolje fizički pripremili. Cijelo proljeće nam je prošlo u nekim laganijim vožnjama, dosta sam trčao i radio na snazi, ali na biciklu jednostavno nisam bio dovoljno dugo, kao niti moji kolege iz OutdoorSport tima. Zato ćemo dogodine dva mjeseca prije Adria Bike Maratona početi s ozbiljnim pripremama – ne radi natjecateljskog rezultata, jer njega niti ne pokušavamo ostvariti, već radi užitka u vožnji. I ove godine smo doista uživali vozeći AMB, ali da smo bili u boljoj kondiciji, dojam bi bio fenomenalan. Ovako, sretni smo, ali i pomalo žalosni što nismo do kraja iskoristili priliku za izvanrednu vožnju.

Za kraj, savjet svima onima koji namjeravaju doći na sljedeći Adria Bike Maraton – pripremite se fizički i taktički što bolje možete (na ovakvim utrkama samo vrhunski sportaši mogu na pojedinim dionicama ići sa 100% snage, mi rekreativci ako želimo završiti utrku ne smijemo ići preko 80%, čak niti na najlakšim dionicama), i ponesite dovoljno pića i rezervnih dijelova (u prvom redu zračnica, svakako bar dvije) sa sobom. Nemojte biti opterećeni rezultatom (ali nemojte se niti vući po stazi), podjednako ćete uživati u vrlo dobro pripremljenoj i označenoj stazi, divnoj prirodi i druženju s prijateljima i drugim vozačima!

Tekst: Goran Vrakela

Fotografije: OutdoorSport, Adria Bike Maraton službene fotografije

FacebookTwitterGoogle+Share